Kišno je.
Miriše na O3.
On to voli.
A ne voli kišu.
Ni ja ne volim kišu. Obično.
Danas je obožavam.

Probudila sam se i osetila se neobično čudno. Nikada se ne osećam tako kada se probudim. Osetila sam se prefinjeno. Bila sam sama i osetila sam potrebu da danas završim knjigu modernog Amanitija i do kraja dana pređem na klasičnog, legendarnog, genijalnog Dostojevskog. Osetila sam potrebu da sama sebi spremim doručak (iako sam se probudila u 14časova), skuvam kafu i slušam klasiku.

Sinoć smo se svadjali.
On i ja.
U 6h izjutra.
Na neverovatnom pljusku.
Pljusku iz tmurnog, jutarnjeg neba.
Pljusku iz mojih očiju.

Koliko god ružno zvučalo, plakala sam da bih dobila ono što želim. Plakala sam da bih se izvukla i da ne bih ja opet ispala kriva iako ništa nisam uradila nikome nažao.

Volim ga.
Volim i kišu i školu i jutro i zoru i ponoć i kiflice i rosu i cimet i opalo lišće. Samo mi sve to daj u pravom trenutku.
To je možda moja greška. Razmišljam, shvatim zašto je „loše“ loše i shvatim da to nije tako loše, nadjem razloge koji su apsulutno tačni i koji sve to opravdavaju u potpunosti i onda ih odbacim i ljutim se.

Glumim žrtvu.