"Honey, don't talk shit. In this world women like you are called "perfect". You are a walking dream. Well, everyone who can buckle up but in that tiny black dress is perfect."
"It's not tiny black dress. It's Chanel."
Volim kad sam malo van Srbije.
"Honey, don't talk shit. In this world women like you are called "perfect". You are a walking dream. Well, everyone who can buckle up but in that tiny black dress is perfect."
"It's not tiny black dress. It's Chanel."
Volim kad sam malo van Srbije.
Podseća me na:
Bioskop.
Kišu.
Groždje.
Mirišljave štapiće.
Školu.
Cimet.
Lišće.
Jezero.
Kapute.
Romantiku.
Vino.
Večere.
Šal.
Dobru knjigu.
Sveće.
Klasiku.
Braon lak za nokte.
Budilnik.
Obaveze.
Biljni čaj sa medom.
Kestenje.
Kišobran.
Luj Vuiton.
Psihozu.
Neurozu.
Depresiju.
Radne dane.
Lenje vikende.
Ljubav.
Okove.
Slobodu.
Konje.
Selo.
I'd wait for all the dark clouds bursting in a perfect sky.
Kišno je.
Miriše na O3.
On to voli.
A ne voli kišu.
Ni ja ne volim kišu. Obično.
Danas je obožavam.
Probudila sam se i osetila se neobično čudno. Nikada se ne osećam tako kada se probudim. Osetila sam se prefinjeno. Bila sam sama i osetila sam potrebu da danas završim knjigu modernog Amanitija i do kraja dana pređem na klasičnog, legendarnog, genijalnog Dostojevskog. Osetila sam potrebu da sama sebi spremim doručak (iako sam se probudila u 14časova), skuvam kafu i slušam klasiku.
Sinoć smo se svadjali.
On i ja.
U 6h izjutra.
Na neverovatnom pljusku.
Pljusku iz tmurnog, jutarnjeg neba.
Pljusku iz mojih očiju.
Koliko god ružno zvučalo, plakala sam da bih dobila ono što želim. Plakala sam da bih se izvukla i da ne bih ja opet ispala kriva iako ništa nisam uradila nikome nažao.
Volim ga.
Volim i kišu i školu i jutro i zoru i ponoć i kiflice i rosu i cimet i opalo lišće. Samo mi sve to daj u pravom trenutku.
To je možda moja greška. Razmišljam, shvatim zašto je „loše“ loše i shvatim da to nije tako loše, nadjem razloge koji su apsulutno tačni i koji sve to opravdavaju u potpunosti i onda ih odbacim i ljutim se.
Glumim žrtvu.
Moje misli su 24/7 haos.
Stomak me boli koliko sam gladna a ne da mi se da jedem.
Pila sam lekove i limun.
Svi su ljubomorni. Neki su dovoljno prijateljski da to priznaju a neki toliko licemerni da se smeju, glume prijatelja i ćute pa im se onda „skupi“ i padnu ružne reči.
Ispostavi se da je ovo drugo bila zakleta prijateljica koju znam 10godina a ovo prvo draga drugarica koju sam tek nedavno upoznala (pre nekih godinu dana).
Opsovala bih.
Ali lepo je jutro. Biću civilizovana.